»Za ono što se sada događa djeca nisu kriva.«
(Siniša Glavašević)

Ako sam ljudski život utisnemo između istine i izvjesnosti, posebice ovih dana, shvatit ćemo da se jedno i drugo pretvara u dugi niz pitanja na koje s teškoćom i nevjericom dobivamo istinite odgovore.

Jedan od temeljnih odnosa između istine koja se događa u odraslima i dječjim svjetovima jeste izvjesnost onoga sutra. Odrasli svoje sutra, poučeni iskustvom i zdravim razumom, mogu razumjeti na način da to sutra njima osobno ne mora biti dostupno ni dano. Svakom djetetu radosnog djetinjstva sutra predstavlja normalnu izvjesnost koja mu pripada neupitno u neograničenim i svim mogućim sutra. Djetetu pripada svijet nesputanosti, neograničenosti, svijet iluzije, svijet igre i roditeljske prisutnosti koja se prelijeva emotivnim kanalima roditeljske brige u ljubav i u kreiranje etičkih, psihičkih i kognitivnih granica. Te granice brane ulaz bilo čega što djeci oduzima njihovu esencijalnu intuiciju i instinktivnu naivnost u krhkosti iluzionističkih svjetova koji stvaraju pozitivne strukture u mentalnim zbivanjima, u pokušaju djece da i sama utemelje vlastiti svijet i realitet kako bi postali individue, slobodne osobnosti, noseći se pritom sa zbiljom kroz slobodni um i neizvjesno sutra. Otuđujući se od svoga djetinjstva, ploveći prema jedinstvu vlastite svijesti i srastanjem sa zbiljnošću koju je zateklo ne svojom voljom, dijete postaje otvoreno za vlastitost izgrađujući svojom dušom i tijelom mogućnost da obrazovanjem i biološkim sazrijevanjem sebe stavi u teret odraslosti u vječnoj kretnji traženja vlastitoga smisla postojanja i poslanja za sebe i druge.

Odrastao čovjek, kad prekorači taj prag i osjeti vlastitu bol, napor, nepravdu, krivnju i onu krhkost koju nosi u sebi od rođenja, odrastanja i sazrijevanja, shvaća svoju nemoć pred neizvjesnim i pritom uranja u brigu i strah. Dječji strah, koji odrastanjem postaje sasvim drugačiji, u sebi neprepoznatljiv, vezan je za neposredni odnos pozitivnog egocentrizma prema onima koje dohvaća kroz neposredno iskustvo bivanja s nekim u dodiru, mirisu, u vizualnim lancima neraskidive vezanosti s roditeljem. Uskraćivanjem tih senzibilno perceptivnih momenata, dijete reagira panikom, plačem i nemirom. Dijete upoznaje emotivni strah, koji nestaje kad se afektivni simbolički nered poništi refleksnim prepoznavanjem naučene sigurnosti. Dugotrajnim odrastanjem, koje se vrlo često prekida prije vremena, stvara se arhipelag kognitivnog straha. Odrastanje završava na način da bivamo bačeni na dovršavanje u svijet.

Djeci koja su uhvaćena u tragičnost odrasloga i zbiljskoga vremena kojega odrasli nose na svojim plećima, odjednom i nepripremljenima teret im sklizne u participiranje neželjene zbiljnosti koju ne mogu adaptirati u svoj svijet dječjih emocija i iluzija. Tako bivaju ozbiljno ugrožena u stvaranju zdrave psihičke, emotivne i duhovne strukture.

Razumijevajući rečeno, prihvatimo da nisu djeca kriva za strah. Nisu kriva za naša stanja, za to možemo li ili ne možemo, jesmo li manje ili više izdržljivi i jesmo li neurozni ili smireni. Nemamo pravo planuti na dijete. Nemamo!

Mi odrasli ponovo smo naučili lekciju: Možemo izgubiti sve osim onoga što nosimo u sebi.

I ponovo postavljamo pitanja: Što s djecom? Kako s djecom danas kad je u potresu ugašen jedan mladi život? Kad su brojni bez domova? Kad tek zbrajamo štete i ne možemo vjerovati koliko je toga uništeno? Jer, nakon prvog šoka, tek sad postaje istinski teško. Strahovi su veliki, neizvjesnost još veća.

Kako im objasniti neobjašnjivo?

Svako je dijete posebno i reagira drukčije, stoga ne postoji jednoznačan pristup djeci. Svima nam je sada zajednički strah i osjećaj bespomoćnosti. Netko ispoljava strah i bespomoćnost kao ljutnju, netko kao tugu pa se lako rasplače, netko se pravi da ga se sve to uopće ne tiče pa ulazi ili u apatiju (Baš me briga, ne razgovaram o tome) ili pak u neku naglašenu dobrovoljnost, a netko se paralizira i postaje žrtva, samo govori: Strah me je, ne mogu…

Razgovor s djecom u ovom trenu ne donosi ploda ako se pretvori u: Nemoj se bojati. Sve će biti dobro. Tu smo za tebe… jer dijete osjeća da ni mi sami ne znamo što će biti, dijete osjeća i naš prikriveni strah, našu glumu prozire. Dakle, bitno je djetetu reći da se i mi bojimo i to jako. Bitno je reći da smo svi zajedno i da ćemo, ako potres i dođe, i dalje biti svi zajedno. Ako govorimo: Nemoj se bojati! – to je kao da kažemo: Nemoj misliti na ružičastog slona!

Taj slon ispuni cijelu sobu, ne možete ga otjerati iz misli.

Logoterapijska tehnika koju upotrebljavamo je derefleksija, odvraćanje misli, traženje smislenosti u onome drugome što, usprkos strahu, potresu, bolesti, možemo učiniti.

U nekim obiteljima neki su članovi obitelji bolesni. Bolesna baka i/ili djed, otac ili majka, brat ili sestra velika su tuga za dijete. Često dijete na sebe preuzima dio odgovornosti za oboljeloga, poželi nešto učiniti, pomoći, ili samo biti što bliže oboljelomu. Strah je velik, strah od gubitka. Ponekad dijete poželi i spavati u istoj sobi s bolesnikom, što i nije loše, pod uvjetom da to bolesniku ne smeta i da nije zarazan. Tako dijete sebi umanjuje strah. Logoterapijska intervencija u ovom bi se trenu sastojala od davanja vrlo konkretnih zadataka koje dijete tijekom dana može učiniti. Isto tako, bilo bi dobro objasniti djetetu kako neće moći pomoći nikome ako samo ne bude dobro. Kako možemo bar malo pomoći djetetu da bude bolje? Predložite djetetu da piše dnevnik sretnih trenutaka, da u svakom danu pronađe barem 3 stvari koje su mu lijepe i dobre (nečija lijepa riječ, nečiji mio pogled, skuhan fini ručak…). Tek kad samo dijete bude dobro i kad bude veselo, moći će pomoći i ostalima da budu veseliji, pa onda možda i zdraviji. Pritom treba biti oprezan da se na dijete ne stavi prevelika odgovornost, pa da, ako se oboljelomu, ne daj Bože, pogorša stanje, pomisli da je ono odgovorno. To vrlo jasno treba reći – npr. ako se radi o oboljeloj baki ili djedu, možemo reći da je baka i/ili djed već star(a), da se razboljela odnosno razbolio, da nitko ne može znati ni za sebe, a ni za baku i/ili djeda koliko će dugo živjeti, no jedino što možemo jedni za druge napraviti je da ove dane dok smo skupa učinimo ljepšima. Pa čak i kad je netko jako bolestan, možemo mu uljepšati te dane. Ali – bitna je zrelost u postupanju nas odraslih. Nama odraslima je teško, pa kako ne bi bilo djetetu. Dijete treba izvući iz uloge žrtve (straha, panike) u ulogu pomagača, no, s dozom opreza. Dakle, što znači biti dobro za npr. 13-godišnje dijete? Pogledati dobar film, maknuti se malo od oboljelog člana da se i on može odmoriti, izraditi nešto čime će poslije bolesnika obradovati, pomoći u kuhinji i stanu jer je i drugima, npr. mami sigurno teško… Svakako djetetu treba priznati da je grozno, i teško, i užasno, i strašno, ne umanjivati… ali reći da svi mi možemo biti jači od toga, da je ovo ispit naše hrabrosti. I sve to raditi vrlo polako. Korak po korak. I grliti, grliti, grliti….

Filmić Kindnessboomerang (https://www.youtube.com/watch?v=nwAYpLVyeFU) možda malo pomogne, barem za razgovor. A razgovor je prilika, bogatstvo…

I bit će DOBRO!