Kako se nositi s traumom?
Komunikacija s ljudima koji su doživjeli traumu.

»Naš govor treba da razumije onaj, kome je namijenjen. Tu se prije svega pretpostavlja, da simboli govora (riječi i rečenice) u obojima izazivaju iste predodžbe, mi o tom obično ne sumnjamo, ma da se često dešava, da nije tako. Biva da se ljudi mnogo više ne razumiju, nego što se razumiju, govorili oni baš i isti materinji jezik i isto narječje. Tomu nerazumijevanju često kriva je nepažnja i rastrešenost, ali još češće nejednaka sadržina duše i uma. Netko će pojedine riječi razumjeti, ali smisao njihova spoja ostat će mu nejasan i nerazumljiv.«

(Jagoda Truhelka, U carstvu duše., 37)

U svome ritmičkom ponavljanju istih slogova jezik označava određenu stvar i pojavu iz nekog prostora. Time je razvijen stabilan simbolički aspekt podudaranja stvarnosti u predodžbama, što nam omogućuje stvaranje svijeta istine između onog vidljivog i skrivenog. Pritom razvijamo svoje mišljenje u višem stupnju kretnje, kretnje koja u izričaju postaje nedjeljivi dio ljudske prirode u objašnjavanju i dovršavanju svijeta oko sebe. U jeziku se dovršava svako sporazumijevanje između ljudi u smjeru zajedničkog djelovanja i u gradnji svijeta i nade. Jednostavnim jezikom uvijek ćemo imati potrebu objasniti što je mislio Picasso u apstraktnoj, nerazumljivoj slici, što je izrekao A. B. Šimić u nekoj kitici, ili kako je slika samoizolacije preokrenula pojam ljudskih sloboda i svu igru i prioritete jučerašnjeg svijeta stavila na čekanje.

Prva igra koja uključuje razum nastaje u svjesnim pokušajima mame da dijete poveže njezinu neprestanu blizinu i njezino konstantno pridržavanje njegovih ručica ili nožica, uz fiksiranje pogledom kao poveznicom svih tih radnji, uz izgovaranje glasa (života): mama, mama, u jednu cjelovitu radnju kako bi se izazvala djetetova govorna reakcija. S tom reakcijom otvaramo prvi, istinski, razumljivi komunikacijski kontakt na višem stupnju životne kretnje. Dijete, slušajući zvučnost glasova »mama« iz okoline, kreće u vlastitu nesvjesnu igru i borbu u svladavanju vlastitoga jezika iz korijena koji je bio neartikuliran u tišini ili plaču. Izgovaranjem nečeg što po zvučnosti nalikuje na izgovoreno »mama«, dijete pokušajima i stalnim slušanjem (oponašanjem), s vremenom uspostavlja simbolički kontakt između dvaju identiteta koja će tražiti cijeli život, samo u različitim kontekstima i uvjetima. Igra je krenula kroz jedan izrazito osobit i uvjetovan čin, u kojem je sadržana čitava osjetilna i motorička struktura.

U riječi »mama« doseže se oblik svijesti koju »slobodoumno« nazivamo misao, iz koje proizlaze usmjeravanje i djelovanje, korigirajući pritom osjetilna opažanja. Korekcija počinje kroz glas koji u svom razvoju prelazi u simbole stvarajući sasvim novi cjelokupni kontekst tijela, kreirajući apstraktne i zamršene svjetove u njihovoj istini, ili možda neistini.

Danas, zahvaljujući svijetu koji nam se približio kroz tehnološku paradigmu, i nerazumljivi nam algoritam za put prema dalje, trebamo se vratiti majčinom jeziku i slušanju. Vratiti se ljudima koji su tu, na dohvat ruke i živoga pogleda. Vizualizacija kroz pretjeranu količinu pokretnih slika u kratkom vremenu, uz bombardiranje informacijama, dovodi čovjeka do mentalne zaslijepljenosti pa u trenutcima zastrašenosti, zbog naglo izgubljene uobičajene svakodnevnice, čovjek pojačano poseže za ustaljenim obrascima ponašanja i dospijeva do još veće ovisnosti. Čovječji um i moć prosudbe padali su i, nažalost, još uvijek padaju, u nižu sferu sadržajnoga promišljanja i mogućnosti ocjenjivanja bitnoga od nebitnoga, dovodeći ga u zabludu i pasivnost. Gubi se kreativnost vlastitih ideja, kreativnost koja se trebala realizirati kroz slobodne odluke, kreativnost koja je provučena kroz fini filter dugotrajnoga promišljanja naših objektivnih potreba. Nedostaje konkretizacija stvari umjesto zaslijepljenosti upitnim predodžbama. Smisao naših potreba zatomljen je simbolima koji se konstantno ponavljaju u cjelokupnosti marketinške scene. Takav čovjek danas teško može razlikovati bitno od nebitnoga, korisno od nekorisnoga, osobito iz razloga što se naglo ukinuo jedan cijeli svijet, čemu svjedočimo i što živimo, te nam naši životi  izgledaju kao fiktivna i nezbiljska kategorija postojanja.

Iznenada je zamijenjen, bez najave, naš utemeljeni svijet u potpuno nerazumljivi modalitet fizičke i mentalne nekretnje, uz objektivni strah od nepoznatoga i neočekivanoga, a tako stvarnoga i nevidljivog. Jedino preostalo i netaknuto, navikom još i pojačano je virtualni svijet. To stanje postaje potpuno zbunjujuće za modernoga homo ludensa, čovjeka koji se često igra s onim što mu ne pripada. Igra koja se uspostavila u zadnjih mjesec dana u potpunosti je utemeljena na racionalnim osnovama svijeta za kojeg smo mislili da ne postoji u ravnini s našim životima, nego je tamo u nekoj iluziji i priči s kojom nemamo ništa. To ništa jest destrukcija u zbiljskom i utemeljenom virusu, koji je najprije s mentalne i manje maligne strane došao kao ugoda, a sada se pojavljuje i u molekularnom obliku kao krajnje opasno zlo za tijelo i duh. Molekularna pojavnost virusa prekida donedavno običajno zapljuskivanje nebitnim podacima za čovjeka. Čovjek poseže za znanim obrascima ponašanja i događa se kulminacija ovisnosti. Zahvaljujući nepotrebnim stvarima i informacijama svedeni smo na razinu kratkoročnog pamćenja koje nas ne može dovesti u predodžbe za dublje pojmovne spoznaje koje stvaraju konstantna i univerzalna načela.

Postojanje takvih načela u čovječjem duhu neprocjenljivo je bogatstvo za budućnost, jer načela nam postaju samosvjesna uporišta koja nas održavaju na površini za moguće sebe–nadilaženje prema potpunoj istini i slobodi. Zato mi danas, bez izgrađenih načela, teško dohvaćamo i razumijemo na koji način komunicirati sa sobom, s obitelji, sa zajednicom, s medijima i informacijama. Međutim, neprepoznatljivo okruženje i zadani uvjeti dramatično preobražavaju čovjeka.

Neophodno je uspostavljanje novih uvjeta i izgradnja načela koja će omogućiti praktično i ponizno učenje novih vještina i razlikovanja bitne od nebitne informacije u jednostavnom jeziku i govoru na način kako smo ga  učili, upijali i slijedili potpuno uspješno. Ostaje otvoreno pitanje kako pomoći ljudima da postupno izgrade načela koja će im biti uporišta? Kako izići iz traume? Kako postići uvjete u kojima smo nekad s razumijevanjem upijali, svladavali i stjecali vještine od roditelja i zajednice, u vjeri i povjerenju nadograđivali ih i prenosili u DOBRU, za druge, za život…

Previše je informacija oko nas. Odasvud pristižu razne poruke o tome što nam se, zašto i kako događa, razna »proročanstva«, priče o teorijama zavjere, o bezazlenostima ili opasnostima, o višoj sili, grijehu ili blagoslovu, o potrebi za obraćenjem, o načinima zaštite i liječenju, o nužnosti socijalne izolacije itd. Gomila riječi koje na kraju, kad se upletu zajedno, stvaraju neprepoznatljiv šum i vrtlog, zbunjuju i uvlače u sebe, i na kraju ostaje samo onaj osjećaj: Ne znam ima li sutra.
Mnogi se mogu prepoznati u ovom opisu. Zahvaljujući medijima omogućena nam je višestruka komunikacija, mnogi nam nude pomoć, terapije, dobronamjerne savjete. Istovremeno nam je zapriječen dodir, zagrljaj, pogled oči u oči, stisak ruke. Majka Elvira u knjizi »Zagrljaj« pojasnila je što zagrljaj znači za sve ljude, pa onda i za ovisnike. Zagrljaj od sedam sekundi otvarao bi vrata do srca ljudi u potrebi. U istoimenoj knjizi majka Elvira izriče jednu vrlo bitnu rečenicu: »Ovisniku  ne možemo propovijedati. Prvo treba osjetiti našu ljubav.« Mora se, dakle, osjetiti prihvaćenim, osjetiti voljenim.

Trenutno ima znatno manje dodira i znatno manje zagrljaja. Ostaje samo riječ.
Riječ je stvaralačka snaga, iz koje je proizišao svijet. Riječ ljubi, daje zadatak, upozorava, bodri, tješi, obećava, ohrabruje, oslobađa, kažnjava, opravdava… i uništava.
Govor se sve više svodi na informaciju, a usporedo s tim dolazi do »inflacije riječi«, gomilanja jednostavnih, ispraznih rečenica površnog razgovora. Ne promišljamo prije nego što progovorimo.
Pitanje koje si trebamo postaviti je: bude li naše riječi u drugima život?
Preko govora događa se preobrazba ljudi. Kad naučimo drukčije govoriti, postajemo drukčiji. Cilj našeg govora trebao bi biti govoriti tako da u ljudima dodirujemo dobru jezgru i učinimo da ona procvate. S ljudima treba razgovarati tako da vjerujemo u dobro u njima. Ili ne govoriti.

U najboljoj namjeri riječi ponekad koristimo vrlo nepažljivo. I dolazimo do poznate rečenice: Put u pakao popločan je najboljim namjerama. Nastojat ćemo pojasniti greške koje se događaju te dati smjernice za kvalitetnu komunikaciju u kriznim vremenima s ljudima koji su doživjeli traumu, kako bismo uvidjeli neprimjerenost brzih rješenja i opasnost od uporabe  riječi, pa i (logo)terapijskih »alata«, urazumljivanja i pozivanja na pronalaženje smisla u patnji bez dubinskog promišljanja i razumijevanja.
Na primjer, znamo da nešto nama pomaže i pomislimo kako bi bilo dobro podijeliti taj »recept« s drugima. Pa krenemo savjetovati, upućivati. Mi želimo druge poučiti. A to dovodi do otpora, ljudi stvore zid. Jer ljudi ne mogu. Preteško je. Jer nisu prije naših riječi osjetili našu ljubav, iskrenu brigu. Jer nisu spremni. Jednostavno ne mogu. Ne dolazimo, dakle, s ljudima u razgovor, već nailazimo na otpor.
Osoba koja se u za nju teškoj situaciji osjeća prihvaćeno, lakše će razumjeti i sebe, a i druge u takvoj situaciji. Nije li iskonska težnja svih nas – da budemo prihvaćeni točno onakvi kakvi jesmo – sa svim dobrim i lošim stranama, da nas se voli upravo ovakve i da nas se konačno ne ispravlja. Da nam se ne dijele savjeti, da nam se ne govori što bismo trebali i kako, dok nismo spremni za to, dok ne možemo čuti.
Treba se, dakle,  kloniti uvjeravanja, urazumljivanja, pozivanja na obraćenje, pozivanja na odmak, na vjeru, jer ne znamo koliko u tom trenu osoba može biti slaba i poljuljana pozivom na molitvu putem molitvenih lanaca i sličica za prosljeđivanje… jer »ovisniku se ne može propovijedati«. Osobi u potrebi, u očaju, ne može se propovijedati.

Pogledajmo koji se osjećaji  i pitanja javljaju kod traumatskog događaja:
(prema: Dezelic, M. Ghanoum,G., Trauma treatment. Meaning-centered therapy. 2016, str. 31, 32)

  • Ljutnja (Zašto ja? Zašto se ovo dogodilo? Zašto sada?)
    (Kakvog ovo ima smisla? Koji je uopće smisao mog života?)
  • Strah (Što će se sada dogoditi? Kamo mogu otići? Što će biti s mojom obitelji?)
  • Preplavljenost, nemoć, odustajanje  (Ne mogu s ovim izići nakraj. Nemam više snage. Ne mogu uopće razmišljati. Ne znam gdje trebam započeti. Kako da se brinem za sebe i svoje najbliže tijekom ove situacije?)

Kad je svega previše… Što nam zapravo čovjek govori i što od nas treba odnosno traži?
Navedena pitanja i misli nemaju pravog odgovora. Oni su obično obavijeni vrlo snažnim osjećajima. Najosnovnije je izgraditi atmosferu prihvaćanja i povjerenja, pa će se tada i ljudi u potrebi osjećati manje izoliranima kad počinju istraživati postavljena pitanja. Pitanja se mogu u razgovoru istraživati vrlo nježno, kao i strategije koje mogu pomoći pri podnošenju određene situacije – što pomaže, što bi moglo pomoći, a što ne. Ponekad ljudi jednostavno ne mogu vidjeti smisao određenog trenutka, prerano je jer su preplavljeni traumatskim događajem, ne mogu ni pomisliti na smisao, sama riječ zvuči isprazno ili čak izaziva ljutnju. Ne mogu primiti dar smisla zbog svega što im se događa ili im se dogodilo. Kao ni dar vjere. Spominjanje prilike za obraćenje u ovom trenutku izaziva kod nekih ljudi čak i bijes. Traženje smisla ne može biti isforsirano. Najvažnije je i najljudskije, za početak ostaviti vrijeme kako bi se procesuirao događaj. Istražujući reakcije na situaciju moramo paziti da pružamo emocionalnu fleksibilnost, a ne emocionalni pritisak. Kad čovjek pomisli da bi nešto morao učiniti, a ne može, to stvara emocionalni pritisak koji je u ovom trenu štetan. Čovjek se osjeća nedorastao situaciji. Emocionalni pritisak treba razlikovati od napora, koji je nužan, ali napor se usmjerava u ovom trenu na reakcije uz dopuštenje i poželjnost izražavanja osjećaja, zauzimanja stava i tek nakon toga eventualno prepoznavanja smisla. U tragediji. Usprkos patnji. U tom trenu pomičemo se s uloge žrtve prema slobodi i izboru, prema onom desnom dijelu tablice sudbina – sloboda. Osoba postaje polako spremna aktivirati volju za smislom te još jednom istinski potražiti smisao. Ljudi često odbijaju razgovor o smislu, traženje smisla, upućivanja na sve ono prije navedeno, iz razloga što trebaju vrijeme da budu sa svojom boli. Međutim, dugo ostajanje u otporu rezultira patnjom. Mogli bismo to izraziti formulom:
bol x otpor = patnja.
Međutim, osobi u potrebi polako treba prikazati da je
bol x »smisao« = otpornost, iscjeljenje, nada i vjera, sebe­nadilaženje (transcendencija)
Bol može biti transformirana uz pomoć smisla koji se u i usprkos tragičnoj situaciji pronalazi, ona ima potencijal promijeniti našu percepciju i omogućiti nam da se bar malo pomaknemo prema naprijed. Mogli bismo ga nazvati darom smisla. Smisao u tragediji zaista je dar, blagoslov.
Pokušajmo još jednom sve sažeti.
Logoterapijske faze promjene:
(pripremljeno prema ­ ibid, str. 61 – 66)

  1. Prije razmišljanja (prekontemplacija)
    Iskustvo tragičnog i neurotskog triasa ­egzistencijalna frustracija
    Osoba ne misli ozbiljno o bilo kakvoj promjeni. »Zaglavljena« je i još uvijek u stanju šoka.
    – »Ne želim. Neću. Pusti me. Ne mogu.«
    (Logoterapijski aspekt – dimenzionalna ontologija koju terapeut ima na umu)
  1. Razmišljanje (kontemplacija)
    Iskustvo tragičnog i neurotskog triasa – egzistencijalna frustracija
    Osoba postaje svjesnija osobnih  posljedica zbog načina na koji reagira (iz navike) i puno vremena provodi u razmišljanju o problemu. Iako možda naslućuje mogućnost promjene, postoji ambivalentnost.
    – »Možda bih mogao / mogla pokušati. Možda. Ne znam…«
    (Razgovor / logoterapijski aspekt – Noetička dimenzija)
  1. Priprema / odluka
    Sloboda volje
    Osoba donosi odluku za promjenu. Njezina motivacija izražava se u rečenicama: Moram nešto napraviti. Ovo je ozbiljno. Ne može to tako. Što mogu napraviti? Što želim napraviti?
    – »Pokušat ću.«
    (Razgovor / logoterapijski aspekt – Istražiti ulogu smisla u životu, slobodu volje, volju za smislom)
  1. Akcija
    Volja za smislom
    Ljudi vjeruju da su sposobni promijeniti obrasce ponašanja i aktivno su u to uključeni koristeći pritom različite vještine.
    – »Radim promjene«
    (Razgovor / logoterapijski aspekt – Aktivirati trokut smisla: Postati svjestan, Preuzeti odgovornost, poduzeti akciju; prkosna moć duha)

Trokut smisla:

    1. Postati svjestan – nježno razmotriti što se zapravo dogodilo (može biti neugodno), ponovo se otvaramo prema tuzi (pogledamo gdje je »trnje«)
    2. Postati odgovoran – prema i za naše postojanje – zadobivene rane, njihove izvore promatramo u novom svjetlu, priznajemo bol i pravo na bol, prepoznajemo »okidače« koji nas dovode ponovo u stanje tugovanja. To je poput vađenja trnja iz rana. Na taj način lomimo veze s nesvjesnim oblicima ponašanja i osvješćujemo ih. Svaka rana polako zarasta.
    3. Poduzimanje akcije – pojačavamo osjećaj egzistencijalne slobode i mogućnosti izbora. Malo pomalo možemo poduzimati nove korake, promijeniti stav, produbiti razumijevanje, ojačati uvjerenja i promijeniti ponašanje. Ako prođemo kroz ovaj postupak, rjeđe će nam se događati da nas »okidači« (neki događaji, riječi, pogled, miris, zvuk…) vrate u stanje u kojem smo bili, rane postaju manje bolne, a u skladu s tim, lakše se s njima nosimo.
  1. Održavanje stanja
    Život ispunjen smislom
    Održavanje stanja odnosi se na sposobnost da se uspješno izbjegnu sva iskušenja koja vode k vraćanju na stare obrasce. Cilj je održati novi status quo. Osobe se podsjećaju na napredak koji su učinile.
    »Izgradio/la sam nove navike i izbore.«
    (Razgovor / logoterapijski aspekt ­ istraživanje smisla, transformacija, sebe­nadilaženje)
  1. Recidiv
    Egzistencijalna nevolja i frustracija
    Na putu iscjeljenja traume ili stabiliziranja ponašanja odnosno potpunog otklanjanja nepoželjnog ponašanja, mnogi ljudi dožive recidiv, odnosno vraćanje u staro stanje. Često ga prati obeshrabrenost. Osoba sebe vidi kao gubitnika.
    »Vratio sam se u stari obrazac.«
    (Razgovor / logoterapijski aspekt – Istraživanje emocionalnog očaja i frustracija – tragični / neurotski trias)
  1. Stabilnost
    Noo­dinamika i sebe­nadilaženje
    Ako se stanje stabilnosti zadrži duže vrijeme, dosežemo stanje u kojem postajemo sposobni raditi s emocijama i razumjeti naše ponašanje te ga pogledati u novome svjetlu.
    Sebe­nadilaženje se  očituje u sposobnosti ljudskog duha da nadjača trenutne probleme i vizualizira kakvi želimo biti kako bismo ostvarili smislene mogućnosti. Noodinamički luk, odnosno noo­dinamika stvara napetost između onoga tko smo i što bismo mogli postati.
    »Ja sam odgovoran/na za svoj život. Dosljedno radim zdrave izbore.«
    (Razgovor / logoterapijski aspekt: Istraživati kako se može osmišljano živjeti, smisao u životu, sebe­nadilaženje)
    Ako temeljito pogledamo proces kroz koji prolazi traumatizirana osoba, razumjet ćemo neprimjerenost ubrzanog urazumljivanja, savjetovanja i pozivanja na »traženje smisla«.

I na kraju, sažeto:

Uočiti što je rečeno, razumjeti što je skriveno, prihvatiti što je ponuđeno, te pritom ne iskrivljavati stvari i ne suditi, već s poštovanjem i voljom drugom izreći iskrenu »dobrodošlicu«, dobar je znak i početak korisnog dijaloga s obrisima empatije, autentičnosti i poštovanja.

I bit će DOBRO!