O logoterapiji

Logoterapiju je utemeljio Viktor E. Frankl (1905.-1997.), svjetski poznati bečki neurolog i psihijatar. Naziva se još i “trećom bečkom psihoterapijskom školom” (nakon Freuda i Adlera).

Logoterapija je kratkoročna terapija usmjerena prema konkretnim rješenjima.

Djelo Viktora E. Frankla počiva na dva osnovna temelja:

I. temelj je smisao. U središtu logoterapije je spoznaja da je čovjek, prema svojoj prirodi, usmjeren prema smislu i vrijednostima. Čovjek mora imati ciljeve u životu koje pokušava ostvariti, uz koje raste i postaje zreliji. Radi se, dakle, o tome da svatko od nas mora otkrivati snage i mogućnosti koje posjeduje i smisleno ih upotrebljavati, čak i u nepovoljnim okolnostima.

II. temelj je duhovna dimenzija koja je, prema Franklu, presudna ljudska dimenzija. Ona stoji u opreci s tjelesnom i psihičkom dimenzijom, ona može oblikovati stvari, može se prilagođavati, može se distancirati. Upravo nam ona omogućava da ne prihvatimo sve, ne dopustimo si sve, kako od drugih, tako ni od nas samih.

Sudbinu koja nas zadesi Frankl označava kao tlo na kojem se krećemo. Kako to činimo, kakav stav prema tome zauzmemo, ovisi o nama. U tom pogledu čovjek je kao duhovno biće slobodan.

Pojašnjavajući logoterapijski rad, spisateljica i logoterapeutkinja dr. sc. Elisabeth Lukas, kritizira “moderne duševne radionice” koje su se pretvorile u “psihoterapiju bez duše” pa stoga višestruko izgubile na čovječnosti. Zauzima se za “sretnu simbiozu znanstvenosti i čovječnosti” kako bi se opravdalo povjerenje čovjeka-patnika. Jer, “…upravo patnik koji traži utjehu jest onaj na kojemu se okušava dobrota psihoterapije. I gdje se više ne može pružiti pomoć, valja dati utjehu. A gdje nema ni utjehe, gubi vrijednost svaka psihoterapija”.

Za logoterapiju Lukas tvrdi kako je njezina zadaća “pružati utjehu i davati najbolji mogući savjet”, te kako se ona obraća “čovjeku patniku kome želi navijestiti da trpljenje nije besmisleno“. Lukas uz to tvrdi kako mnoge “psihoterapijske škole nastoje reducirati čovjeka na nekoliko formula, a logoterapija nastoji sve svoje formule primijeniti na čitava čovjeka“.

Moderna je psihologija zbog takvog reduciranja čovjeka izgubila duhovnu dimenziju i postala “psihologijom bez sućuti”. Moderni psiholog, naime, “umije svoj zanat, ali mu je nepoznata sućut”. Samilost je nezdrava samo kad je bolesnik osjeća prema sebi i u njoj ustraje. Logoterapeut treba biti tu i pomoći mu da se trgne iz nesretnog samosažaljenja. Jer, “pravi junaci života nisu pobjednici koji kliču u slavi, nego oni pobijeđeni koji i u nevolji nađu riječi pouzdanja”.