Neizvjesna i nepredvidljiva budućnost dodatno opterećena strahom od vlastitoga neznanja u svijetu prožetom planetarnom tjeskobom i napetošću naše uobičajene načine ponašanja učinila je nedovoljnima, a svakodnevnicu neprepoznatljivom. Životi su nam se promijenili gotovo u trenutku i ne znamo kako se nositi s tim!

Još do pred koji tjedan planirali smo putovanja, rođendane, svadbe, proslave, kave… Ponekad nam je ta svakodnevica bila teška, a sad kažemo: Kako je sve bilo jednostavno. Odjednom se čini kao da je sve nestalo. Sve je drukčije. Brinemo hoćemo li imati dovoljno hrane. Brinemo za naše djedove, bake, stare roditelje, bolesnu djecu… Strah se širi i proždire nas poput zvjeri, mediji su prepuni vijesti koje su često proturječne i stvaraju u nama pukotine kroz koje ulazi strah i razdire nas. Ne znamo što će biti sutra. Potrebna je brza prilagodba. Ranjiviji smo nego inače. Kao da smo načas zaboravili sve ono što smo učili. Ono što smo propovijedali, tumačili, prenosili. Život nam je postavio pitanje. Možemo li ne pokleknuti? Logoterapijski odgovor bio bi odabir stava. Kako je to nekad bilo lako pročitati. Nacrtamo tablicu. Podijelimo je na dva dijela: sloboda i sudbina. U dijelu sudbine pišemo ono što je nepromjenjivo. U dijelu slobode pišemo ono što usprkos nepromjenjivom možemo učiniti. Jednostavno! Jedna od prvih naučenih logoterapijskih tehnika.

Uistinu – Kako ćemo podnijeti ovu situaciju? Koliko smo jaki? Koliko smo fleksibilni? Koliko možemo zadržati vedrinu, humor, ako ni zbog koga drugoga, a onda zbog ljudi oko nas, zbog onih koji nas vole? Vidimo li smisao ovog trenutka? Imamo li povjerenje. Kažemo li »usprkos svemu životu Da«? Kako?

I kad smo sami. I kad nam je oduzeta sloboda kretanja? I kad ne smijemo iz grada, iz ulice, iz kuće, iz stana? Kažemo li životu DA?

Bojimo se. Bojimo se priznati da se bojimo. Ako priznamo da se bojimo, jesmo li manje vrijedni, je li nam vjera premala, doživljavamo li to kao vlastiti neuspjeh? Kao pad? Je li rješenje u tome da glumimo da se ne bojimo? Jesmo li propovjednici lažne vjere glumljene hrabrosti? Ili zaista osjećamo Božju zaštitu, ili Boga kojeg nismo (bili) svjesni, pronalazimo u očaju? Nečujan vapaj za smislom postaje krik!

Mi smo prošli barem jedan rat. Neki kao odrasli, a neki kao djeca. Znamo što znači oskudica, neizvjesnost, strah. I znamo da smo preživjeli. Znamo da se može izdržati. Upravo zato mi smo odgovorni za mlade. Koju im sliku dajemo? Sigurnosti? Očaja? Ozbiljnosti i odgovornosti? Vedrine usprkos svemu? Vjere u smisao? Povjerenja?

Koliko je toga sada na ispitu.

I u ovoj situaciji tri vrijednosne kategorije vrijede i dalje, no na kušnji su sada najviše vrijednosti stava.

Zastanimo i razmislimo – što biramo?

Što piše u našoj tablici u dijelu sloboda?

Što piše?

I bit će DOBRO!