Tu sam za Tebe!
Objavljeno 24. ožujka 2020.
Mnogi među nama danas traže razgovor. Boje se ljudi. Trebaju nekoga tko bi bio samo za njih tu.
Mnoštvo mudrih izreka se bez razmišljanja širi društvenim mrežama. Sve oko nas vrvi riječima. Inflacija praznih riječi na koje se oslanjamo, zapljuskujući njima po drugima i umišljajući da smo pametni kad ih izgovaramo, da smo sigurni u njihovome okrilju jer su citat, mudar citat nekoga mudrog čovjeka. Prisvojene, a neproživljene, mudre se riječi pretvaraju u one koje okamenjuju, koje ranjavaju. „Koliko puta u tjeskobi čovjek čeka riječ, u neizvjesnosti govor. Riječ može iscijeliti ranu, izgnati strah.“ (Golub, I., Čežnja za licem ili kako do radosti, 159)
Samo, koja je to riječ? Kako je pronaći?
Oprez je nužan s riječima. Jako!
Ima riječi koje nekoga mogu okameniti, koje su same beživotne; nešto u nekome odumire. I ima riječi koje otvaraju oči. Iste riječi mogu nekoga okameniti, a nekome drugome otvoriti oči. I to ne ovisi samo o njima (riječima). Možda ponajmanje ovisi o njima. Jednom su iste riječi beživotne. Drugi put, u nekoj drugoj situaciji, te iste riječi bude život.
„Iz ruševina se najbolje vide zvijezde“ jedan je od omiljenih citata Viktora Frankla koji se rado i često koristi. U mirnim vremenima zvuči nam mudro, dobro i prihvatljivo.
Ne umanjujući mudrost navedenih riječi, ipak moramo razmisliti kako u ovim tjeskobnim vremenima možemo voditi logoterapijski razgovor s ljudima koji su u potrebi. S ljudima koji su upravo izgubili krov nad glavom, čija se kuća pretvorila u ruševinu. Što reći? Smijemo li posezati za gotovim istinama i jesu li ti mudri citati zaista uvijek najbolje oruđe?
Još jedna od takvih mudrih rečenica glasi: „I u patnji se može pronaći smisao“.
Koristeći ta dva primjera (čiju istinitost ni u jednome trenu ne dovodimo u pitanje), nastojat ćemo ukazati na to koliko prazne i opasne mogu biti riječi ako zaista ne znamo što znače i ako iza njih ne stojimo. Ako su višak i ako ih ima previše.
Čovjek stoji pred ruševinama svoga doma. Patnja je ogromna. Šok i nevjerica. Traži nekoga tko će biti uz njega, tko će mu objasniti neshvatljivo. Uviđa da je jedino izvjesno što u ovom trenu ima, upravo neizvjesnost sama. Najneprimjerenije u tom trenu su prije navedene rečenice. Koliko su prazne i beznačajne u tom trenutku! Koliko su pretekle vrijeme i samoga čovjeka (jer će nekad u budućnosti biti točne i potrebne, ali nikako ne sada), koliko su opasne i koliko bijesa mogu izazvati. Koliko patnju mogu učiniti još većom…
Kad bismo čovjeku zaista prišli u Duhu Ljubavi, u skladu s njom, potpuno pozorno, poštujući vrijednost čovjeka usprkos njegovim poteškoćama, kad bismo zaista bili blizu toj osobi, lakše bismo mogli osjetiti što ona zaista treba. Sigurno ne fraze. Sigurno ne citat.
Kako biti uz nekoga? Kako biti pri nekome? Slušati. Slušati i biti tu, šutjeti dok osoba ponovo ne bude mogla govoriti.
A onda si postaviti pitanje: Kako govoriti? Što znači govoriti iz srca? Govoriti iz duše?
Frankl je naglašavao kako u logoterapijskom razgovoru moramo biti tu u potpunosti za drugoga, dakle biti koncentrirani i biti suosjećajni. Ne pomažu nam pritom nikakve mudre misli i rečenice koje izgovaramo bez koncentracije, ako u razgovor s čovjekom ulazimo rastreseni i nepažljivi.
Nakon smirenja, susreta s Ljubavlju, osmišljavamo rečenice kojima ćemo započeti razgovor, čak i ako su neizrečene, rečenice koje će prve biti u našim mislima kad pogledamo čovjeka:
Ja sam tu za Tebe. Poštujem Tvoju patnju. Budi miran. Siguran si ovdje. Ne osuđujem Te. Prihvaćam Te u potpunosti.
Tada se stvara siguran prostor i riječi počinju buditi život.
Budite oprezni s riječima. I budite hrabri i ne bježite pred patnjom.
I bit će DOBRO!