Poziv za sudjelovanje u projektu: Zajedno možemo sve!

»Sam život je onaj koji čovjeku postavlja pitanja. Čovjek nema što pitati. Umjesto toga, on je taj kojemu život postavlja pitanja i na koja on odgovara i za to je odgovoran.«

(V. Frankl)

Sve što se čovjeku događa i što postoji uvijek je neposredno u njegovoj svijesti. Kažu neki učeni ljudi da se sva ljudska dobra mogu svrstati u tri skupine načela: skupinu izvanjskih, skupinu duhovnih i skupinu tjelesnih načela. Ne ulazeći u njih detaljno, sudbinu nas smrtnika moguće je svesti na tri osnovna pojma:

1. Ono što netko jest – osobnost u najširem smislu, krenuvši od zdravlja, ljepote, snage, karaktera, temperamenta, inteligencije…
2. Ono što netko posjeduje – vlasništvo ili imetak u bilo kojem smislu.
3. Ono što netko predstavlja – kakav je netko u predodžbama drugih, kakvim ga drugi zamišljaju. Obilježja ovoga pojma možemo podijeliti na čast, položaj i slavu.

U toj pojmovnoj podjeli leži čovjekova sreća, ili nesreća. Na žalost, većinu svoga vremena čovjek traži smisao i realizaciju sebe u zadanom mu i izvana nametnutom svijetu, lutajući pritom bespućima drugih dviju pojmovnih kategorija (2. i 3.) te potpuno zapuštajući prvu pojmovnu kategoriju u dimenzijama traženja istinskoga i pravoga sebe. Pojavnost izvanjske slobode i njezina predimenzionirana predmetnost zasljepljuje lepezu našega unutrašnjeg bogatstva; ravnamo se prema slici nametnutoga nam svijeta koji ima samo neke dodirne točke s onim što mi kao osobnost jesmo ili s onim što nam, istinski po naravi, treba. Tako dolazimo do paradoksalne životne pozicije da razumijemo sve oko sebe, pa i današnji virus, ali malo toga u sebi.

Takav nesrazmjer dovodi mnoge u krizne situacije (nesreća umjesto žuđenje sreće) iz kojih nema zdravog (dobrog) izlaza. Najučestalije rješenje kod mnogih je u traženju ugode i fikcija, što za posljedicu ima nastanak patoloških, društvenih i osobnih stanja koja ih još dublje vuku u svijet iluzija i čine nemoćnima za prepoznavanje puta prema smislu i bijega natrag u prvu pojmovnu kategoriju, natrag prema sebi. Povratak ili stvaralačka izgradnja sebe iz praznine duha, izravno bez atributalnih (nagradnih) elemenata za kojima žudi dio čovječje slike o sebi kroz drugu i treću pojmovnu kategoriju svoje pojavnosti, predstavlja teret i nepoznanicu čovjeku fokusiranom na posrednički i izvanjski svijet u kojem mora biti podređen, servilan, potisnut i »obješen« u egzistencijalnom grču.

Izjednačavanje izvanjskoga svijeta, koji je podređen nekoj »nedostižnoj« višoj dimenziji sa smislenošću čovječje egzistencije, i unutrašnja zapuštenost, stvaraju prostor u kojemu čovjek u stanju promišljanja vlastitosti kroz mogućnosti i nadu u budućnosti, ne vidi sebe u neizvjesnom biti tu, ne vidi sebe u svijetu nerazumljivosti, straha, ne–ljubavi i praznine. Um svoje misli usmjerava prema demoliranju dobroga (pozitivnog) i urođenog stava, koji nas čupa iz bezdana i usmjerava prema korisnom djelovanju, destruirajući ideje pomoću kojih, nekako, tjeramo sebe u ovom vremenitom i naglašeno konačnom životu u nove borbe i neizvjesnost.

Neizvjesna i nepredvidljiva budućnost koja nas je u trenu zadesila i iz temelja promijenila našu svakodnevnicu, probudila je i pojačala u nama strah, tjeskobu, napetost. Naše uobičajene načine ponašanja učinila je nedovoljnima, probudila u nama bujicu novih pitanja, promišljanja, preispitivanja… Životi su nam se promijenili gotovo u trenutku i ne znamo kako se nositi s tim!

Više nego ikada prije život od nas zahtijeva odgovor. Izvanredne okolnosti u koje smo bačeni isto tako zahtijevaju od nas izvanredan odgovor. Više no ikada pozvani smo, usprkos svemu, životu odgovoriti afirmativno, savjesno, odgovorno, smisleno, pozitivno, hrabro, odlučno i istinito! Pozvani smo zadržati vedrinu i humor, ako ni zbog koga drugoga, a onda zbog ljudi oko nas, zbog onih koji nas vole.

Taj poziv prepoznali su mnogi među kojima su možda i oni koje do sada i nismo primjećivali. Svi oni preko noći postali su naš oslonac, nada, slamka spasa, naša snaga i vjera u »bolje sutra«.  I svi oni, dajući i zaboravljajući sebe kroz pomaganje nemoćnima, zaštitu ranjivih, posezanje za bolesnima i marginaliziranima, riskiranje vlastitog života…, pružaju živo svjedočanstvo o prkosnoj moći ​​ljudskog duha da se hrabrošću i velikodušnošću suoči s nevoljama.

Naši svakodnevni junaci ne nose plašteve, blještave odore ili dizajnerske logotipe, iako im je lice prekriveno zaštitnim maskama. Oni su liječnici, medicinske sestre, njegovatelji, učitelji, volonteri, radnici, susjedi, majke i očevi, djeca koji se, svaki na svoj jedinstveni način, moraju suočiti s jedinstvenim izazovima i djelovati u međusobnoj solidarnosti usred ove pandemije korona virusa.

Često nas upravo veliki izazovi i kušnje života potaknu da iz sebe damo ono najbolje, izvučemo »iz rukava» nešto što možda ni sami nismo znali da posjedujemo, nešto uspavano, zatomljeno, zapostavljeno, te da dosegnemo ljudsku veličinu koja nam možda u običnom životu ne bi bila dosuđena. Možemo se poslužiti svojom temeljnom ljudskom slobodom i izabrati svoje držanje, ostati hrabri, dostojanstveni i nesebični. Ili se možemo podvrgnuti silama koje nam prijete i u nemilosrdnoj borbi za samoočuvanje zaboraviti svoje ljudsko dostojanstvo i ne biti ništa više od životinje!

Odgovarajući na način da budemo odgovorni i dobri prema drugima, pružimo ruku, da budemo tu za druge, da očitujemo najvišu i jedinstvenu ljudsku mogućnost da pretvorimo nesreću i patnju u veliku ljudsku pobjedu.

Utješimo bolesne, usamljene i anksiozne. Donesimo životne potrepštine starima i potrebitima. Pokažimo samodisciplinu i odgovornost za druge suzdržavanjem od društvenih okupljanja.

Viktor Frankl (1905. – 1997.) bečki neurolog i psihijatar koji je preživio holokaust i četiri koncentracijska logora izjavio je da »kada više ne možemo promijeniti situaciju, izazvani smo promijeniti sebe«. U svojoj najpoznatijoj knjizi »Čovjekovo traganje za smislom« opisao je faze šoka i apatije, depersonalizacije i demoralizacije koje se mogu pojaviti kao odgovor na najgore životne uvjete s kojima se čovjek može suočiti. Također je govorio i o izazovima s kojima su se bivši logoraši suočavali nakon oslobođenja. Iz njegovog bogatog i proživljenog iskustva odzvanja duboka i iskrena poruka da je čovjek, neovisno o uvjetovanostima kojima je podređen, slobodan i može izabrati kako reagirati na nametnute mu životne okolnosti. Viktor Frankl dokazao je da život ostaje potencijalno smislen u svim uvjetima, pa čak i u onim najbjednijim i sve do »inultimis« – prema tomu dok god čovjek diše. A »živjeti na kraju krajeva znači: biti odgovoran za davanje pravih odgovora na životna pitanja, za ispunjavanje zadataka što ih od svakog pojedinca život traži, za ispunjavanje zahtjeva svakog časa… Ne mozganjem i retorikom, nego djelovanjem i pravim ponašanjem.«

Danas smo pozvani živjeti vlastite vrijednosti i uvjerenja. Pozvani smo prihvatiti našu konačnost, ranjivost, krhkost i patnju. S time, pozvani smo biti prisutni, pomagati, služiti i svjedočiti. Možemo aktivirati prkos duha i poslužiti se svojom ljudskom slobodom. Možemo ljubiti, pokazati poštovanje, biti suosjećajni, ljubazni, dobri. Život nam je pružio još jednu priliku da ostavimo trag, trag koji vrijeme, plima ili vjetrovi ne mogu izbrisati. Pružio nam je priliku da naša učinjena djela, hrabru i dostojanstveno proživljenu patnju, pohranimo užitnice naše prošlosti i tako ih zauvijek sačuvamo od prolaznosti.

Pisanje može imati terapijski učinak te nam pomaže distancirati se od neposredne situacije, jasnije doživjeti stvari svjesnijim sagledavanjem onoga što nas sputava, eliminirati nemir i anksioznost, otpustiti stres i napetost. Pisanje nam pomaže organizirati svoje misli, ojačati svoje snage i otkriti svoje potencijale kako bismo mogli dati svoj najbolji odgovor na situaciju s kojom smo suočeni. Pisanje naših priča pomaže nam biti svjedocima sposobnosti ljudskoga duha da pobjedi nevolje i patnje. Također nam pomaže zabilježiti dio naše povijesti iz koje smisao može proizići za generacije koje dolaze.

Stoga pozivano sve vas da podijelite s nama svoja iskustva, primjere i priče koje proizilaze iz odgovora na ovu situaciju i zahtjevna pitanja koja nam je život postavio. Priče koje nadahnjuju, potiču, liječe i koje svjedoče o prkosnoj moći ljudskoga duha, o hrabrosti, ljubavi i čovječnosti. Priče o dobru i za DOBRO.

Što tražimo:

Primjer snage ljudskog duha još uvijek oplahnutoga svježinom sjećanja koji biste voljeli podijeliti iz svog profesionalnoga ili osobnog života u ovo vrijeme pandemije, a koji će nam pomoći da primijetimo i budemo svjesni žrtve i hrabrosti koje smo, kao ljudska bića, sposobni ponuditi.

Primjeri mogu biti iz područja zdravstvene skrbi, civilne zaštite, pastoralne skrbi, volontiranja, susjedstva, vlastitog doma… To mogu biti primjeri požrtvovnoga davanja, milosti, ljubaznosti, suosjećanja, zahvalnosti, odlučnosti, hrabrosti, upornosti, strpljenja, uvida ili nadahnuća.

Dobrodošle su kratke priče, eseji, pjesme, stihovi, inspirativne misli…!

Molimo vas da svoje uratke pošaljete elektroničkom poštom na info@dobroinstitut.hr ili kao privatnu poruku na Facebook stranicu DOBRO ­ Instituta za logoterapiju, obrazovanje i savjetovanje.

Namjera nam je tijekom ove godine prikupiti radove, nakon čega bismo ih željeli objaviti kao zasebnu knjigu i na taj način još jednom dokazati »bezuvjetnu vjeru u bezuvjetan smisao života«.

Hvala vam na sudjelovanju!

Budite DOBRO i širite DOBRO!

I bit će DOBRO!