Zakon o djelatnosti psihoterapije

Komentar Konačnog prijedloga Zakona o djelatnosti psihoterapije

Konačni prijedlog Zakona samo dodatno potvrđuje kako osnovna svrha donošenja novog zakona nije usklađivanje s propisima Europske unije i temeljnim aktom psihoterapije (Deklaracija o psihoterapiji iz Strasbourga), već se radi o „usklađivanju” s interesima odabranih „struktura” i jačanju njihove pozicije, uz istovremeno relativiziranje preostalog dijela struke te onemogućavanje pokretanja i obavljanja djelatnosti psihoterapije osobama koje su to pravo već stekle, sukladno odredbama Deklaracije o psihoterapiji iz Strasbourga.

Imajući u vidu potpuno novu odredbu čl. 6. Konačnog prijedloga Zakona o djelatnosti psihoterapije kojom se utvrđuju uvjeti za obavljanje djelatnosti psihoterapije, nedvojbeno je kako predloženi zakonski tekst u potpunosti ignorira, da ne kažemo poriče, sljedeće relevantne odredbe Deklaracije o psihoterapiji iz Strasbourga:

„Psihoterapija je nezavisna znanstvena disciplina, a psihoterapijska praksa predstavlja zasebno i slobodno zanimanje.
Priznaje se i jamči raznolikost psihoterapijskih škola i pristupa.
Pristup psihoterapijskoj edukaciji imaju kandidati nakon završenog obrazovanja ili završenog studija, posebno studija iz humanističkih znanosti…”

Konačni prijedlog Zakona o djelatnosti psihoterapije zajamčeno pravo na slobodu izbora zanimanja pretvara u prazno slovo na papiru, jer se, umjesto prava utvrđenih i zajamčenih Deklaracijom o psihoterapiji iz Strasbourga te Direktivom EU 2018/958 Europskog parlamenta i Vijeća o ispitivanju proporcionalnosti prije donošenja novih propisa kojima se reguliraju profesije, predloženim zakonskim tekstom jamči upravo suprotno, ograničavanje slobode izbora zanimanja i mogućnosti pokretanja i obavljanja djelatnosti samo određenim strukturama.

Iako tekst Konačnog prijedloga Zakona definira psihoterapiju kao samostalnu djelatnost, iz samog sadržaja Zakona jasno proizlazi kako se djelatnost psihoterapije sagledavala kroz prizmu psihologije i drugih djelatnosti, koje se obavljaju „unutar sustava”. Deklaracija o psihoterapiji iz Strasbourga jasno i jednostavno daje i jamči rješenja za sve specifičnosti i izazove djelatnosti psihoterapije te ne daje nikakvu osnovu za primjenu rješenja iz drugih struka, kako je to potpuno pogrešno i neosnovano učinjeno u prijedlogu Zakona. Stoga je nedvojbeno da prilikom pripreme teksta nije uvažena još jedna bitna pravna norma, koju je trebalo primijeniti, a to je sustav ESCO (Europske vještine, kompetencije, kvalifikacije i zanimanja) Europske komisije, koji radi jasnu razliku između psihoterapije i psihologije.
Navedeno dodatno potvrđuje i činjenica da se ovaj Zakon donosio „u paketu” zakona o socijalnoj skrbi i „komorskih zakona” te da je provedena i objedinjena rasprava o prijedlozima svih zakona, uz potpuno zanemarivanje glasa struke.

Ustrajanje na navođenju EAP-a (European Association for Psychotherapy) u zakonskim odredbama, iako je EAP, kao što i sam naziv govori, međunarodno udruženje, koje je dobrovoljno te upravo stoga ne obuhvaća niti sve psihoterapijske pravce i škole u EU, niti je od tijela Europske unije ovlašteno za nalogodavca i kontrolora donošenja psihoterapijskih zakona i normi igdje unutar Europske unije, potpuno je neutemeljeno i nepotrebno.
Ukoliko je intencija bila usklađivanje s regulativom i postojećim stanjem u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji, tada je u odredbu čl. 3. trebalo ugraditi sva međunarodna udruženja za pojedine psihoterapijske pravce i škole koja udovoljavaju svim zahtjevima znanstvenosti i stručnosti sukladno Deklaraciji o psihoterapiji iz Strasbourga te u daljnjim zakonskim odredbama utvrditi i njihove certifikate dokazom o ispunjavanju uvjeta za stjecanje statusa psihoterapeuta u Republici Hrvatskoj, odnosno potvrdu o stručnosti i osposobljenosti, jednako kao i ECP.
Navedeno je višekratno izneseno kao primjedba i prijedlog tijekom e-savjetovanja (T.Majcan: „Svi psihoterapijski certifikati koji su zasnovani na europskoj psihoterapijskoj deklaraciji iz 1990 godine ili certifikati strucnosti koji pripadaju medjunarodno znanstveno priznatim psihoterapijskim pravcima koji nisu vlastitom odlukom postali dio EAP-a, treba isto tako, kao ekvivalent ECP-u, zakonom omoguciti da i oni postanu dokaz strucnosti kojim se direktno priznaje statusa ovlastenog psihoterapeuta u Hrvatskoj.”).

Sukladno iznesenom nedvojbeno je nepotpuna i odredba o propedeutici psihoterapije, koja kao dio obrazovanja psihoterapeuta nužno ovisi o specifičnostima svakog pojedinog psihoterapijskog pravca te se njen sadržaj ne može i ne smije unificirati, a koja činjenica je također zanemarena u Konačnom prijedlogu Zakona.

Također se, neovisno o brojnim primjedbama i prijedlozima struke u postupku e-savjetovanja, nije ni približno imalo na umu kako bi predloženi zakon trebao imati „ugrađena” rješenja za sprječavanje nelojalne konkurencije i osigurati ravnopravnost u obavljanju djelatnosti, kao što je to uobičajeno za svaku samostalnu gospodarsku djelatnost, a što dodatno ukazuje na krivo sagledavanje same biti i specifičnosti psihoterapije i kao discipline i kao djelatnosti.

Neovisno o tome što ima javne ovlasti, Komoru se ne može staviti u ulogu regulatora struke, kao što to potpuno pogrešno i neosnovano predviđa prijedlog Zakona. Osnovna uloga Komore je zaštita i promicanje struke, a ne donošenje normi, posebice ne kad se radi o gospodarskoj djelatnosti u kojoj su članovi struke ujedno i u tržišnoj utakmici. Pritom je nadasve upitna predviđena ovisnost aktivnosti Komore o prethodnim suglasnostima Ministarstva, jer je navedeno kontradiktorno s odredbom čl. 16. prijedloga Zakona, koji definira Komoru kao samostalnu i neovisnu strukovnu organizaciju. Naravno da mora postojati nadzor nad radom i aktivnostima Komore, ali se samostalnost i neovisnost strukovne komore ne može uvjetovati i ograničavati prethodnim suglasnostima Ministarstva, posebice ukoliko u tome ne sudjeluju vrhunski neovisni stručnjaci iz područja psihoterapije.

Iako se već upozoravalo na navedeno, terminologija u Konačnom prijedlogu Zakona i nadalje nije usklađena te se koriste pojmovi iz drugih struka, a što dovodi do pravne nesigurnosti i mogućnosti proizvoljnih tumačenja, što nije niti može biti u interesu struke, kao ni osoba kojima je pomoć psihoterapeuta neophodna.

Nužno se nameće pitanje kome je u interesu nametnuta obveza vođenja djece po bolnicama i institucijama te prolaženja kroz sustav etiketiranja liječničkim dijagnozama, kada je u najvećem broju slučajeva djeci potreban smislen i usmjeren razgovor, a ne dijagnoza. Navedeno tim više jer psihoterapeuti koji rade s djecom imaju obvezu specijalističkih dodatnih znanja i sigurno su svjesni odgovornosti koja na njima leži.

Predloženim zakonskim rješenjem se de facto dehumanizira i cjelokupna struka jer se očito zanemaruju potrebe velikog broja ugroženih, kojima se zbog nedostatka stručnjaka neće moći osigurati pomoć i podrška koja im je u ovim vremenima više nego neophodna. Iako svi svjedočimo porastu nasilja te traumama djece i odraslih izazvanim posljedicama potresa te socijalnim i gospodarskim previranjima u zadnje dvije godine, istovremeno se u Republici Hrvatskoj predlaže i potiče donošenje Zakona koji onemogućava i ograničava rad velikom broju dugogodišnjih stručnjaka u području psihoterapije. Postavlja se pitanje TKO ĆE PREUZETI ODGOVORNOST za dalekosežne posljedice po struku i one kojima je pomoć psihoterapeuta nužno potrebna?

U konačnici, osim što je objavljeno Izvješće o „prvom” Prijedlogu Zakona o djelatnosti psihoterapije bilo netransparentno i nejasno te se rezultat savjetovanja nije mogao ni nazrijeti, sada se bez obavješćivanja zainteresirane javnosti raspravlja o sadržajno sasvim drugom prijedlogu Zakona koji drugačije regulira najbitnije pitanje za struku: tko može biti psihoterapeut i obavljati djelatnost psihoterapije u Republici Hrvatskoj? Takvim postupanjem se izravno krše odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama, kao što se i zanemaruju odredbe Kodeksa o načinu provedbe savjetovanja i njegovim osnovnim postulatima: načela povjerenja, otvorenosti i odgovornosti te djelotvornosti, kojima se osigurava dijalog sudionika u postupku savjetovanja radi postizanja zajedničkog cilja.