Logoterapija kao poslanje
U životu čovjeka odražava se osobnost koju nosi
Objavljeno 21. prosinca 2025.
Izobrazba iz logoterapije u svom znanstvenom dijelu sadrži određenu antropologiju, odnosno, često isticanu Franklovu sliku čovjeka. Ona se ne iscrpljuje u nominalnom navođenju njezinog trodimenzionalnog sadržaja, njezin važniji dio sastoji se u posebnim odnosima među dimenzijama koje sačinjavaju čovjeka – paralelizmu i antagonizmu – te njihovom sagledavanju kao čimbenika u personalnom životu pojedinca. A uočiti tu opću sliku čovjeka i dinamiku njezinih dimenzija (duh, duša, tijelo) u životu pojedinca, predstavlja zadatak autentičnog logoterapeuta.
Stoga se, tijekom izobrazbe iz logoterapije, u jednom trenutku neizbježno otvora pitanje: mogu li prepoznati ono logoterapijski-bitno na drugoj osobi, a da nisam sposoban prethodno to razabrati na sebi samom? To pitanje vrijedi za sve oblike humanističkih znanja, jer se svako od tih znanja uvijek u određenoj mjeri mora odnositi i na samog „istraživača” tog i takvog znanja, te je prirodno da se primjenu na sebi samom nastoji prenijeti na druge srodne „predmete” – druge ljude. Zato je psihoterapijski rad općenito izložen riziku da se lako sklizne u potajno propisivanje samoga sebe kao mjerila drugome. Uostalom, ako je logoterapija nešto od iznimne vrijednosti, a ja sam u svom životu doveden do toga da postajem logoterapeut, zašto onda moj život ne bi bio dobra mjera ispravnosti za život svakog čovjeka?
Misao iz prethodnog pitanja, koliko god je opasna, toliko je i neophodna. Ona se posve prirodno pojavljuje jednostavno stoga što znanje sa sobom donosi određenu oholost. Oholosti koju donosi znanje više su izloženi ljudi koji stječu humanistička znanja negoli oni koji njeguju tehničko znanje i kulturu. To je i razlog zbog kojega su ljudi koji stječu humanistička znanja izloženiji i brojnim izobličenjima na polju vlastite osobnosti.
Tko u terapijski odnos s ljudima ulazi na način da je svjestan tog umjetnog zahvata nad svojom osobnošću, koji mu je napravilo znanje, taj će svakako biti oprezniji i otvoreniji za pribranije učenje iz iskustva susreta s drugim ljudima. Iz Franklove osnovne ideje o našem odnosu prema životu (pitanja-odgovori) treba jasno uočiti da znanje nije ono najbolje što život traži od nas. Najviše vrijednosti zato i nisu neka znanja koja se mogu naučiti kao tehnika ili propis. Pravo znanje je ono u kojem čovjek biva svjestan sebe i svojega znanja te se spram te svijesti sebe može držati otvorenim za nepredvidljivosti života. Drukčije rečeno: život je predvidljiv i silno pravilan samo za one ljude koji su postali slabi uslijed svojega znanja.
Uz opisanu opasnost, navedena „opasna” misao je ipak neophodna jer je ona i unutarnji dokaz probuđenosti našeg entuzijazma prema logoterapiji. Ona je svojevrsna vatra idealizma, koju treba znati održavati, a da se ne izgori u njoj. Ideal logoterapije uistinu jest univerzalni čovjek, ali čovjek kao individuum. Individuum pak ne može aspirirati na univerzalnost, ako od sebe ne zahtijeva da bude reprezentativan za čitav rod (čovječanstvo ili čovjeka uopće).¹ Ideal logoterapije ujedno pruža i snagu da logoterapeut ne bude „osvojen” od specifičnih tegoba ljudi s kojima se u praksi susreće.
Ako sam ja kroz studij logoterapije potaknut na to da budem homo universalis formiran po tom i takvom znanju o čovjeku, onda kao istinski nositelj logoterapijske ideje moram biti sposoban ponajprije sebe učiniti onim eksperimentom koji potvrđuje njezinu ispravnost. Svi apeli na čovječju osobu, koji proizlaze iz logoterapije, ne dopuštaju dualističko odstupanje našeg etičkog znanja od osobnog („privatnog”) morala. Pojavi li se takvo odstupanje, ono će u ljudima, klijentima izazivati gnjev i odbojnost.
Nadalje, ako sam ja slijedom vlastita života bio doveden do logoterapije, pa sam stoga u okruženju nečega što je najbolje za čovjeka i zato ostvarujem pravu mjeru za ljudski život, trebam li na neki način na vlastitoj koži ponoviti Franklovu biografiju da bih bio istinski logoterapeut? Odgovor se može ilustrirati putem jednog odnosa: „Da, trebam ponoviti”, i to u onoj mjeri u kojoj sam udaljeniji od Franklove ideje logoterapije, ali i „Ne, ne trebam ponoviti” u onoj mjeri u kojoj sam joj bliže. Frankl je ideju logoterapije bio kadar izvesti u općim (općevažećim) crtama baš zato što je ona bila njegov intimni, osobni proizvod. Kako to razumjeti?
Glede tog problema, svakako nam je bliža misao iz drugog smjera: Frankl je tek postao istinska osobnost kada je osmislio logoterapiju. S logoterapijom je Frankl postao ona osoba koja je reprezentativna za čitav rod. Zato je logoterapija neodvojiva od njezinog začetnika i izumitelja, jer je ona izraz njegove osobnosti dovedene na razinu općenitosti. Ili još čudesnije: logoterapija je „ideja Viktora Frankla”, odnosno logoterapija je „Viktor Frankl kao ideja”.
Odatle, iz te uzajamnosti, sasvim je razumljivo da je Viktor Emil Frankl uzor svakog logoterapijskog djelovanja i mišljenja.
U kakav položaj nas dovodi takvo stajalište? Na koji način mi možemo stajati naspram Frankla kao ideje čovjeka, ideje logoterapije koja je realizirana u tom i takvom individuumu s tom i takvom životnom biografijom? Jesmo li osuđeni da kao logoterapeuti budemo samo epigoni, isprazni oponašatelji?
Kad se stvar tako postavi, svakako postaje jasnije zašto se u logoterapijskom obrazovanju inzistira na ne-učenju specifičnih tehnika koje smjeraju na ovladavanje čovječjim duševnim životom. Kad bi stvar logoterapije bila na taj način nasljediva, tada bi se njome kao naučljivom tehnikom logoterapijsko djelovanje automatiziralo, a to bi značilo: gašenje naše osobnosti. Zato je ne-naučljivost logoterapije jamstvo očuvanja naše slobode. U suprotnome bismo morali kapitulirati pred snagom Franklove osobnosti i njezine bivstvene stopljenosti s logoterapijom.
Prema tome, pitanje o nasljedovanju Frankla i logoterapije zapravo je pitanje: Na koji način dvije osobe (npr. Frankl i ja) mogu postojati kao dvije, a da su ujedinjene u jednoj ideji (logoterapiji)? Ta mogućnost je jasna sama po sebi za iskustvo, ali teško shvatljiva za mišljenje. Isti problem odavno postoji na teološkom polju, npr. kroz pitanje: Kako anđeoska bića mogu biti individualna (čak imenom oslovljiva), a istovremeno u potpunosti provoditi Vrhovnu Božju Volju? U čemu se onda sastoji njihova zasebnost? Prenijeto na naš problem: U čemu bi se trebala sastojati moja zasebnost ako sam vjerni nasljednik Franklove logoterapije?
Jasno je da se jedincatost svake osobe i neponovljivost životnog iskustva u svačijoj osobnosti unaprijed pobrinu za stvaranje svake nesličnosti, stoga i zasebnosti. Jednokratnost i neponovljivost životne situacije je realno jamstvo naših osobnih zasebnosti, koje se povezuju s onim idealnim (idejom logoterapije). Ali ako se na život hoće primijeniti logoterapijska ideja, onda je svaka životna situacija jedna borba istovjetnosti ideje s onim jednokratnim, a uvijek različitim. Na primjeru Franklovog života, koji je po mnogočemu izniman, stvar se možda jasnije vidi: Frankl je postao istinski čovjek jer se uspio izboriti za čovječje dostojanstvo u životno-nedostojanstvenim uvjetima. Njegova specifična biografija je ostvarenje ideje čovjeka, onako kako ju je on razumio. Njegova osobnost je takav spoj njegove ideje čovjeka i materije (građe) životnog iskustva.²
Budući da je životno iskustvo među ljudima beskonačno raznorodno, Franklova ideja čovjeka određuje kao onaj rod bića koje u svemu traži smisao, a da pritom sam smisao ipak nije unaprijed odrediv, jer tada ne bi imao personalno-zaseban karakter, odnosno postao bi propis. Zato je pojam smisla strogo formalan, odnosno, besadržajan, u jednakoj mjeri kao što ni logoterapija nije naučljiva kao tehnika.
Franklov život može se promatrati i kao prafenomen logoterapije. Smisao njegova života sabran je u pomaganju drugim ljudima da pronađu smisao. To je jedno izvrnuće ideje smisla, iz kojega se jasno može izvesti naš položaj prema njemu. Racionalnom promatranju je svojstveno zamišljati hijerarhije, pa se tako i u logoterapijskom „rodoslovlju” stvar obično predočava na način da mi kao nasljednici ne možemo nadmašivati rodonačelnika. Uobičajena trivijalna slika je: „Frankl je po logoterapijskoj ideji tamo gore, a mi samo pokušavamo dosegnuti nešto od punine te zbilje.” No, to je pogrešna slika. Ako je smisao njegovog života potaknuti traženje smisla, onda je kod njega na djelu izvrnuće „apsolutnog smisla”. Vrhunac Franklovog smisla je „ispražnjen” od svakog pojedinačnog smisla, jer se sadržaj nekog zamislivo-konkretnog Franklovog smisla toliko raširio da se uspio izvrnuti u sebi, kako bi povratno mogao razmnažati traganje za tim istim (smislom) kod svakog čovjeka. Zbog toga svaka slika o hijerarhiji u takvoj stvarnosti otpada.
Isto se može prikazati kroz svojevrsni „moralni osjećaj”. Racionalnom promatranju je svojstveno hijerarhijski vrjednovati pa se prešutno zaključuje kako je Frankl po vrijednosnoj poziciji „više logoterapeut” negoli njegovi nasljednici. Ali u čemu se sastoji vrijednost njegove logoterapije? Upravo u tome da se umnaža u ljudima kao potraga za smislom. Prema tome, Franklov osobni smisao u potpunosti ovisi o nama. Vrijednost njegovog smisla postoji jedino ako ima nas kao nasljednike. Zbog toga svaki osjećaj hijerarhijskog vrjednovanja također mora otpasti. Mjesto tog osjećaja treba zauzeti odgovornost logoterapeuta prema logoterapiji.
Sada je jasniji spomenuti odnos u odgovoru na pitanje: Trebamo li kao logoterapeuti ponavljati Franklovu biografiju?
Ne bojte se svoga poslanja!
¹Za navedeno predstavljanje individuuma kao čitavog „roda” nama je najbliži primjer upravo sam V. Frankl. i njegova ideja logoterapije.
²Ne treba zaboraviti da se cijela ideja „Franklovog logoterapijskog identiteta” odvija na području znanja; ali naši životi se ne moraju ostvarivati na području znanja, stoga i ne trebaju, u svijetu takvih „znanstvenih” interesa, aspirirati na tu vrstu priznate općenitosti. To ne znači da navedene rodno-reprezentativne općenitosti u našim biografijama nema. Ona se postiže, ali ne nužno na polju znanstvenih interesa.
