Danas je Dan savjesti

Autor: Kristina Rožić
Redovita polaznica Programa izobrazbe iz logoterapije pri DOBRO institutu

Moja savjest je više od moga ja

„Ono što čovjeka odlikuje kao čovjeka nije njegovo pitanje „mogu li“, nego „trebam li“, kao i njegovo otvaranje glasu i zahtjevima istine.“ (Ratzinger, 2014:41) Na tome tragu, donosimo kratko izlaganje o savjesti, koja je kao dio „duhovno nesvjesnog“ dijela čovjeka (Frankl, 2017:25) imanentna svakome čovjeku, „nije refleksibilna, i stoga je ona jedino „ostvariva“ u svojim aktima i „egzistira“ jedino kao izvršenjska stvarnost“ (Frankl, 2017:34), odnosno, o savjesti kao „predmoralnom shvaćanju vrijednosti, koje – po svojoj biti – prethodi svakomu izričitom moralu“ (Frankl, 2017:39) te je, kao takva, vodič za pronalaženje i ostvarenje smisla čovjekova života, i nadilazi „poistovjećivanje s površinskom svijesti“ (Ratzinger, 2014:31) i „svođenje savjesti na subjektivnu izvjesnost“. (Ratzinger, 2014:32) Drugim riječima, „savjest nije samo moralni kriterij koji razlikuje dobro od zla, već i aktivni čimbenik u prepoznavanju i ostvarivanju smisla čovjekovog života“ (Vidović, 2011:2) te je, stoga, njezina zadaća „pozivati čovjeka na trajni rast i odnos sa svijetom i osobama koje ga okružuju“. (Vidović, 2011:13)

Savjest je, međutim, „organ, a ne nepogrješiv autoritet. Organ zbog toga što je posrijedi nešto što nam je dano, što pripada samoj našoj biti, a ne nešto što je stvoreno izvan nas. No, budući da je posrijedi organ, potrebni su mu rast, vježba, praksa.“ (Ratzinger, 2014:78) Na tom putu rasta potrebni su mu pomoć, obrazovanje i odgoj, usmjerenje prema objektivnom mjerilu, odnosno, prema ispravnim vrijednostima – prafenomenu odgovornosti (Frankl, 2017:24), a ne raznim vidovima idolopoklonstva i odmicanja od istine – jer „nema smjerova u svijetu lišenom čvrstih točaka“ (Ratzinger, 2014:38), a „ukoliko nema smjera, sve može biti jednako nazadovanje koliko i napredak.“ (Ratzinger, 2014:37) Upravo stoga, na više mjesta u literaturi i na različite načine, bilo doslovno ili kroz primjere, Frankl ističe kako je čovjek slobodno biće u smislu da je slobodan za nešto, a ne od nečega te kako „upravo ta duhovna sloboda – koju se ne može oduzeti – životu daje značenje i svrhu“ (Frankl, 2015:68). Frankl (2015) posebno naglašava i dalje razjašnjava svoju tezu kako „nitko nema pravo činiti zlo, čak i ako je njemu učinjeno zlo“ (str. 87) ili „svesti drugoga na puko sredstvo do cilja“ (Frankl, 1990:210) te dodaje kako je „savjest glas transcendencije i utoliko i sama transcendentna.“ (Frankl 2007:50)

Savjest je, dakle, „dinamički proces koji potpuno uključuje čovjekovu subjektivnost i objektivnost svijeta prema kojemu je čovjek usmjeren, i tek u tom odnosu ostvaruje se čovjekova autentična egzistencija.“ (Vidović, 2011:13) No, čovjek je biće koje odlučuje (Frankl, 2017:27) i može se dogoditi da oglušujući se o savjest, koja oblikuje ali i biva oblikovana čovjekovim odlukama, čovjek prione uz krive vrijednosti i u potpunosti se odmakne od istine, do mjere da više ne osjeća krivnju. Na tome tragu, Ratzinger (2014), govoreći o nemogućnosti doživljavanja krivnje, koja je „prigovor savjesti na moje samodopadno življenje“ (ibid. 27), i o „šutnji savjesti“, koja „može postati smrtonosna bolest čitave jedne civilizacije“ (ibid. 79), ističe kako krivnja leži u „zapuštanju moga bića što me je učinilo gluhim za nutarnje poticaje istine“ (ibid. 50, 51), radije nego u onome što tome posljedično slijedi, te ističe kako „pravo savjesti jest obveza na njezino oblikovanje“ (ibid. 80) i kako „težiti za sveobuhvatnom spoznajom stvarnosti temeljna je moralna zapovijed.“ (ibid. 87) Stoga, činjenicu „… da mi ništa tako malo ne pripada kao ja sam sebi“ te da „moje je vlastito „ja“ mjesto najdubljega sebenadilaženja i doticaja s Onime od kojega sam došao i prema kojemu idem,“ (str. 45) potkrjepljuje mišlju kako „uspinjanjem u visine dobra čovjek sve više i više otkriva ljepotu što leži u trudu oko nalaženja istine, u kojoj otkriva vlastito spasenje“ (str. 51)

Literatura

Frankl, V. (2015). Čovjekovo traganje za smislom. Zagreb: Planetopija

Frankl, V. (1990). Liječnik i duša. Temelji logoterapijske i egzistencijske analize. Zagreb: Kršćanska sadašnjost

Frankl, V. (2017). Bog kojeg nismo svjesni. Psihoterapija i religija. Zagreb: Svijetla točka

Frankl, V. (2007). Vremena odluke. Đakovo: Karitativni fond UPT

Ratzinger, J. (2014). O savjesti. Split: Verbum

Vidović, B. (2011). Logoterapija i savjest – uloga savjesti u čovjekovoj potrazi za smislom. U: Zbornik radova teološkog simpozija (prir. N. Bižaca, J. Dukić i J. Garmaz), Split, 2011., str. 189-211