Kako Viktor Frankl gleda na trpljenje? Ima li patnja smisla?

Podsjećanje na održano predavanje

Objavljeno 25. rujna 2019.

Alexis Carrel, Čovjek nepoznanica
(Zagreb 1941, str. 28)
„Naše neznanje o čovjeku seže duboko. Najveći dio pitanja istraživača čovjekove biti ostao je bez odgovora. Čitava područja našeg unutarnjeg života još su uvijek nepoznata. Znamo da smo tvorevina iz tkiva, organa, sokova i svijesti. Odnos između svijesti i moždanog staničja međutim još je uvijek za nas tajna.“

Zato je čovjek tajna beskrajna!

Dana 19. rujna 2019. godine održano je treće po redu predavanje u organizaciji DOBRO instituta pod naslovom:
Kako Viktor Frankl gleda na trpljenje? Ima li patnja smisla?

Predavanje je održao prof. dr. sc. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski i jedan od predavača na DOBRO institutu. Tema predavanja preuzvišenoga gospodina Želimira Puljića je i razlog postojanja psihoterapije ili dušebrižništva, a usudimo se reći i razlog postojanja onog iznad psihoterapije, a to je logoterapija.

Kao nasljednik onih kojima je dana vlast najuzvišenijeg, sakramentalnog dušebrižništva za spas duše, koje je i iznad logoterapije, razotkrio nam je bar dijelom tajnu trpljenja i patnje. Zaslugom preuzvišenoga gospodina Želimira Puljića i po njegovim riječima, potaknuto dobro u nama usmjerit ćemo prema svima koji traže odgovor na vječno pitanje: Ima li smisla?

Zahvaljujemo svima na sudjelovanju te vjerujemo kako smo svi uživali slušajući mudroslovlje ovoga pastira i znanstvenika.

O predavanju

Sažetak predavanja „Ima li ljudsko trpljenje smisla?” iz pera našega predavača, preuzvišenoga gospodina Želimira Puljića:

Ima li ljudsko trpljenje smisla? (sažetak)

Patnja postoji otkad je čovjeka, a tjelesna bol prisutna je i među drugim živim bićima. Jedino je čovjek svjestan da trpi. I pita se „čemu i zašto“? Krist se najviše približio svijetu ljudskog trpljenja kad je patnju uzeo na se. Evanđelje trpljenja, stoga, pisano je riječima čudnog paradoksa: usred ljudske slabosti, bola i jada kriju se izvori božanske snage. Evanđelje trpljenja prate i djela milosrđa što je opisano u prispodobi o milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 29-37) koji vidi polumrtva čovjeka, sažalijeva se, pristupa mu, zavija rane i odvodi ga u gostionicu gdje povjerava gostioničaru neka skrbi za patnika. No, prispodoba izriče istinu koja je i općeljudska jer govori o djelima u korist ljudi koji trpe i kojima treba pomoći. A briga o bolesnicima sastavni je dio plana i rada u svim religijama koje se trude pomagati čovjeku u njegovim potrebama, posebice kod duševnih smetnji i tegoba.

Christa Meves tvrdi kako je „religija pretpostavka za stabilno duševno zdravlje“, a „Sveto Pismo najbolji udžbenik socijalne medicine“. Religija pomaže osloboditi se osjećaja krivnje, straha, srdžbe, ljubomore, zavisti, neprijateljstva, te ulijeva osjećaje sigurnosti. A onima koji se daju formirati religioznim stavovima, daje svjetlo u razlikovanju što je moralno dobro, a što zlo. Budući da takvi pojedinci hodaju „putovima Božjim“ i bore se za pravdu, njih posebice raduje i veseli kad mogu nešto dobro učiniti. Oni mrze korupciju i nepoštenje, te se trude najboljim mogućim načinom izvršiti povjerene zadatke. Budući da im religija pomaže „zaputiti se u nutrinu“, ona ima i moć liječiti zadobivene rane.

Nije nikakva tajna kako brojni znanstvenici, a među njima i psiholozi, vjeruju da su njihovi istraživački napori neutralni i objektivni. Mnogi svoju „znanstvenost“ grade na nekim od sljedećih pretpostavki: empirizmu, determinizmu, relativizmu, redukcionizmu i naturalizmu. Stoga Paul Tournier misli kako je psihologija zbog znanstvenosti mogla transcendenciju „ostaviti po strani“, ali je nije smjela zanijekati i „poricati“. Jedan od takvih psihologa, koji nije zanijekao transcendenciju, a oštro se usprotivio zabludama determinizma i relativizma, bio je Viktor E. Frankl (1905.-1997.). On se, uz ostalo, bavio i problemom patnje i trpljenja. Njegova logoterapija bavi se „smislom ljudskog postojanja“ i govori o budućnosti, o svrsi i ciljevima koje treba dostići, o zadacima i poslovima koje valja obaviti. Frankl zato piše kako smisao „ne izmišljamo, nego otkrivamo“. Nije čovjek „taj koji pita za smisao života, nego život njemu postavlja pitanja na koja on treba odgovoriti“. A odgovoriti može jedino tako da bude odgovoran i da odgovara za svoj život. On smatra kako je glavni uzrok bolesti današnjice pomanjkanje svrhe i smisla u životu.

Frankl je teoriju logoterapije proživio u teškim logorskim uvjetima. I uvjerio se kako su nepodnosive ratne i zatvorske neprilike nadživjeli samo oni koji su se nečemu nadali, ili pak imali pred očima neke zadatke i smisao. Logoterapija stoga ima vrlo koristan društveni zadatak. Vraća ljudima vjeru u život i budi smisao za odgovornost. Zrači optimizmom i nadom. Frankl posebice cijeni vjeru i doprinos religije u razvoju čovjeka. Njegova je logoterapija nešto novo na području suvremenih psiholoških strujanja. Ona uspješno pomaže ljudima naći smisao na tri načina: stvarajući neko djelo, doživljavajući neku vrijednost i trpeći. Uvijek pod motom „bezuvjetne vjere u bezuvjetan smisao života“.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Hotel Panorama, 19. rujna 2019.

O predavanju možete pročitati i na mrežnim stranicama:

Podijelite objavu